...nekako moram početi pisati...ovaj blog ću posvetiti mome opićenom mužu Mishellu i našem sinu Viktoru...iako znaju i osjete moju ljubav imam potrebu to negdje zabilježiti...i ostaviti negdje trag u dokaz moje beskrajne ljubavi prema njima...
...iako uz trnovit put naše veze, svih prepreka koje su nas pratile kroz zajednički život, jednostavno mogu reći da obožavam svoga muža...volim sve na njemu...od njegovog slatkog osmijeha do njegovog namrštenog pogleda...volim kad se smije, volim kad se ljuti, volim njegov izgled, volim njegov stil, volim kako me gleda, volim njegove oči...ma volim sve na njemu...i da nije on on tj. da je nešto drugačije na njemu on nebi bio moj Miško...volim ga takav kakav je...volim ga što je moj...i on voli mene znam...i kroz sve krize koje prolazimo nisu nas razdvojile jedno od drugog...one nas jačaju...imam osjećaj da je naša ljubav neraskidiva...Mishell je moje svijetlo na kraju tunela...on je moje sunce koje me budi svako jutro i vodi kroz cijeli dan...on je moj ANĐEO čuvar...on je moje savršenstvo...i da nema njega ja nebi bila ja...bila bi neka druga Bernarda i živila bi u nekom potpuno drugom svijetu...dao mi je sreću, ljubav beskrajnu...dao mi je razlog zbog kojega živim...iako sam možda nekada gruba na riječima...ja to većinom nikada nemislim zaista...i kilometri koji nas trenutno razdvajaju nisu mogli stati na put našoj ljubavi...teško mi je da...volila bi da je sada sa nama...volila bi da mi nije hladno svaku noć leći sama u postelju, da se netko budi samnom...fali mi neko da mu kuham kavu svako jutro...da mi kaže: HVALA!...nedostaje mi da smo okrenuti jedno prema drugom i da se gledamo u oči...to su sve tako male beznačajne stvari...ali meni užasno nedostaju i puno mi znače...nekajem se što sam mu pred oltarom rekla: DA!!!...ni što sam mu rodila sina...zaslužio je puno više...puno više nego mu ja mogu pružiti...al ja ga nedam i obečala sam sebi da ću se boriti za njega do kraja...
...a sada da napišem nešto o mojoj maloj iskrici...zove se Viktor...ne sjećam se kako smo mu dali ime...ali savršeno mu pristaje...on je dokaz naše ljubavi...to je najslađe biće koje sam ja ikada vidjela...ne mogu opisati koja je to ljubav...koja je to sreća bila kada su mi ga donijeli poslije poroda u sobu...neprestano sam ga gledala i divila se...bio je tako ranjiv...te male ručice i te okice koje su me gledale...osjetila sam njegovu ljubav u pogledu...iako kažu kako bebe ništa ne znaju...ja vjerujem u suprotno...sada je već veliki i svašta zna...napunio je 8mj...teži preko 10kg...voli puno papati, a najdraža mu je jutarnja i večernja doza mlijeka...ima tatine uši, a mamine oči...i ima 4 mala zubića koje otkrije njegov osmijeh..moj je mali smješko...svima se smije...uvijek je vesel...osim kad je gladan ili kad napuni pelenu...ma moj mali "lopov"...sve istražuje i sve ga zanima...nema ništa lijepše nego kada ujutro otvorim oči i pogledam u njega...a on mi se nasmije...neka me toplina prođe...i ništa mi nemože više pokvariti dan...to je majčinska ljubav koja se nemože ničim opisati...nema riječi za nju...nema riječi za to malo biće puno ljubavi...i kako da mu ne pružiš sve...bit će mi drago ako bude razmažen...svako dijete zaslužuje sretno djetinjstvo...ionako ga čeka trnovit put do odrastanja...pružit ću mu sve što nisam ja imala...i puno više...ne mora biti kasnije zahvalan...to je naša dužnost kao roditelja...ništa me više nemože razveseliti nego Viktor...i kada smo razdvojeni meni je teško...stalno mi je u mislima...spremna sam se za njega odreći svega...moja najljepša glazba za uši je kad me zove :MA-MA...iako njemu još nema nikakvo značenje...meni znači puno, ma previše...
...njih dvojica su razlog zašto živim...ovo nemože ni malo dočarati kolika je moja ogromna ljubav prema njima...mogu reći da sam ovisnik...opijena sam njihovom ljubavi...nemogu bez njih više ni trena...moja ljutnja na njih traje svega nekoliko trenutaka...nemožeš se naljutiti na te moje dečke...toliko za prvi puta...probila sam led...